Pre nekoliko meseci počeli su da stižu zahtevi koji više nisu bili zahtevi za alat. Korisnici su već imali gotove stvari: aplikaciju koju je neko sklopio uz pomoć AI asistenta, dashboard koji lepo izgleda i radi. Nedostajalo im je samo ono što je jedino bilo važno, a to su pravi podaci iz ERP sistema. A neki su pitali i više: može li aplikacija te podatke i da menja?
Niko tu nije radio ništa loše. Ljudi su rešavali svoj posao brže nego što im je IT mogao ponuditi. Problem je bio u tome što nijedno pravilo nije postojalo: ni „da“, ni „ne“, ni „pod ovim uslovima“.
Prvo se desi, pa se pita
Alati su stigli pre pravila. Aplikacije su nastale iz entuzijazma, a ne iz projekta, pa nisu imale vlasnika, ni zahtev, ni odobrenje. Kad su stigle do tačke u kojoj im trebaju formalni podaci, odjednom su postale IT pitanje. Do tada su bile nečiji eksperiment.
Zanimljivo je da se ništa nije pokvarilo. Sve je funkcionisalo kako treba. Samo je funkcionisalo bez odgovora na pitanje ko za to odgovara.
Pravila postoje, odgovornost ne
Reč „governance“ zvuči kao dokument: politika, smernice, matrica rizika. Takve stvari se napišu za nekoliko nedelja i izgledaju ozbiljno.
Ali kad aplikacija koju je napravio korisnik upiše pogrešnu vrednost u ERP, niko ne pita šta piše u politici. Pita se ko je to odobrio, ko ju je napravio, ko je održava i ko odgovara za podatak.
Kod AI-ja se te uloge lako raspadnu. IT smatra da je to pitanje poslovnog vlasnika podataka. Poslovni vlasnik smatra da je to pitanje IT-a, jer je to „sistem“. Pravna služba čeka da neko drugi prvi postavi pravilo. A autor aplikacije je samo hteo da završi svoj izveštaj.
Dokument o AI-ju može da napiše svako. Teže je naći nekoga ko će se potpisati kad nešto pođe po zlu.
Čitanje je jedno, pisanje je sasvim drugo
Prava linija se ne vuče tamo gde se obično traži. Da neko vidi podatke kroz dashboard je jedna priča, jer je rizik u tome ko šta sme da vidi. Da neko kroz samostalno napravljenu aplikaciju menja podatke u ERP-u je potpuno druga priča, jer je posledica poslovna, finansijska i revizorska, a ne informatička.
Prvo pitanje zato nije „može li“, nego „ko odgovara“. Tehnički odgovor na prvo je skoro uvek „može“. Na drugo ga često nema.
Šta bi trebalo drugačije
Polazna tačka ne bi smela da bude zabrana. U okruženju gde je entuzijazam veliki zabrana ne zaustavlja ništa, samo sklanja stvari iz vidokruga. Ljudi koji su jednom osetili koliko mogu da urade sami neće se vratiti na ručni rad, samo će prestati da pitaju.
Mnogo korisnije je krenuti od jednostavne stvari: za svaku aplikaciju koja dodiruje formalne podatke mora postojati ime i prezime čoveka koji za nju odgovara. Ne tim, ne odeljenje, nego osoba.
A zašto se traži odgovorna osoba, a ne tim ili sektor?
- Sektor je adresa, a ne odgovornost. Kad piše da odgovara određeni sektor, u praksi niko od petnaestak ljudi u njemu ne oseća da je to njegovo. Kad nešto pođe po zlu, svako s pravom pretpostavlja da je neko drugi bio zadužen.
- Osoba ima ime koje se može pozvati. Kad aplikacija upiše pogrešnu vrednost u ERP, odmah treba znati koga zvati, ko zna kako aplikacija radi i ko može da odluči da je isključi. Tim to ne može da uradi, osoba može.
- Osoba se može zameniti, ali se ne može izgubiti u organizaciji. Kad čovek promeni posao ili ode iz firme, odgovornost prelazi na konkretnog naslednika, a ne na neodređeno „tim će već videti“.
- Kontrola i revizija traže potpis. Odgovornost za izmenu poslovnih podataka znači da neko može da bude upitan, a to je mnogo lakše kad je to jedno ime.
Tim ipak ima svoju ulogu, samo drugačiju: osoba je vlasnik, a tim je podrška. Ni jedna osoba nije dovoljna sama, pa uz nju treba da postoji i imenovana zamena za odmor, bolest ili odlazak. Ali bez jednog imena na početku, niko ne odgovara.
Sve ostalo se dograđuje na to.
Možda to nije dovoljno. Ali je to ono što nedostaje pre svega ostalog.